петак, 23. новембар 2012.

Gde ne treba popravljati računar


Malo ružna tema za brisanje prašine sa bloga, ali takva je situacija.

Mnogi znaju da mi je u septembru "vrisnuo" računar. Razlog je neviđeno glup - pena za čišćenje tastature mu je očigledno pomrsila konce, a mogla sam lepo da ga ostavim prljavog i funkcionalnog - ali eto, desilo se. Pokvario se, ni da mrdne, neće da se pali, neće ništa. Drugari koji se razumeju nešto više od mene rekli su mi da je najverovatnije otišla matična ploča, i da u tom slučaju najverovatnije ništa ne može da se uradi, pošto je već star (Sony Vaio, divan roze mališa, u mom vlasništvu tri i po godine). Nosi ga u servis da vidiš je l ima šanse, rekoše mi.

Pošto baš nisam bila spremna da ga se odreknem, a i nisam nešto pri parama za novi računar, 28. septembra odnela sam računar u servis Rexton, Katanićeva 1, Beograd, inače ovlašćen servis za Sony računare, iako više nije bio pod garancijom. Uzeli su mi podatke i rekli da će me pozvati sledeće nedelje kada utvrde u čemu je problem. Prošla je cela sledeća nedelja, a oni se nisu javljali. Naredne nedelje pozvala sam ih i rekli su da jeste matična ploča u pitanju i da će je naručiti ako se za to odlučim. Cena: 160 evra za matičnu, 30-40 za tastaturu i 10 za rad. Toliko imam, i dalje je manje od novog računara, i dalje nisam spremna da ga se odreknem.




Sledećeg dana sam ih pozvala i rekla da želim da rade, a oni su mi odgovorili da će u tom slučaju računar biti gotov za dve do tri nedelje (bio je 9. oktobar).

Po isteku četiri nedelje, pošto mi se niko nije javljao, ponovo sam pozvala servis, da bi mi rekli da je matična ploča "zapela" u Americi zbog uragana i da ih pozovem za nedelju-dve.

Tako sam i uradila, da bi mi tada rekli da su neke pošiljke stigle, ali nisu sigurni da li je i moja među njima. Usledilo je još nekoliko poziva s moje strane, i svaki put bi mi rekli da nije još gotovo, da ne znaju kada će biti, i da pozovem ponovo za nekoliko dana. Da ne pričam o tome da sam svaki put morala da pozovem za deset minuta, pola sata, jer "to radi kolega, a kolega je na drugoj liniji / otišao je da jede / otišao je na Mars".



Pretposlednji put zvala sam ih u sredu 21. novembra, kada su mi rekli da su stigle pošiljke i da će računar biti gotov do kraja radne nedelje. Danas (petak, 23. novembar) pozvala sam opet i čula da matična ploča nije stigla, niti će uopšte stići, jer su oni "pisali Sonyju, a on im uopšte nije odgovorio".

U pitanju je personalni računar koji mi je potreban za posao i studije, a u servisu su ga očigledno zadržali gotovo dva meseca potpuno besmisleno, i pritom se krajnje neprofesionalno ophodeći prema mušteriji, nijednom me ne pozvavši da kažu u čemu je problem, ili da ga ne mogu popraviti, ili da ne žele... šta god. Mogu da shvatim da računar ne može da se popravi, ali ne mogu da shvatim nemar prema mušteriji. Da sam odmah znala da od popravke neće biti ništa, naravno da bih pokušala sa drugim servisom, ili u krajnjem slučaju s kupovinom drugog računara, i zato sam izuzetno kivna na ovako neprofesionalan servis koji me je bukvalno zavlačio gotovo dva meseca (od 28. septembra do 23. novembra).

Za nekog ko na sajtu tvrdi da pruža "dijagnostiku i obaveštenje o kvaru u roku od 48 sati max, i 7 dana max trajanje popravke vašeg laptopa", moja ocena je NULA!

Pazite gde nosite svoje računare na popravku.

U Rexton nemojte. I ne dajte svojim prijateljima, kolegama i rođacima da ih nose.





EPILOG:

Još u petak sam im rekla da dolazim po kompjuter isti dan, međutim, nisam stigla. Odlazim u servis u ponedeljak. "Ako nije problem, je l možete sutra da dođete po njega, sad nam je u magacinu..."?!?

Naravno da jeste problem, pogotovo zato što sam još u petak rekla da dolazim, međutim, pogodite - "Aaa, vi ste rekli da ćete da dođete, ne znam, nije mi preneo kolega."
Juče, dakle u utorak popodne (a rekli su mi da dođem posle 10 ujutro i da će me pozvati - nisu, naravno, kao ni tokom dva meseca), dolazim u servis da bi mi rekli da moraju da SKLOPE računar.
Čekla sam nekih petnaestak minuta. Pritom su se serviseri uzmuvali i preturali po gomili laptopova s koje su uzeli moj u delovima, delovalo je kao da nešto traže. Posle petnaest minuta pitala sam hoće li to biti danas, na šta su se nasmejali i rekli da budem strpljiva, evo, samo sekund. Čekala sam još nekih desetak minuta, da bi mi doneli sklopljen laptop ali BEZ POKLOPCA, i rekli da su ga zagubili, evo traže.
Posle gotovo sat vremena pozvali su me i rekli da nisu uspeli da nađu poklopac, pa ako nije problem, otići će u magacin posle posla... na šta je meni potpuno prekipelo i gotovo sam zaurlala da mi posle dva meseca zavlačenja ne pada na pamet da izađem odatle bez poklopca i da ga nađu kako znaju i umeju.
Ukupno sam sedela 75 minuta u servisu. Našli su ga. 
Neko neubedljivo izvinjenje sam dobila, a sve vreme naše komunikacije, što licem u lice, što telefonom, niko od zaposlenih nije odavao nikakav izgled nekoga kome je žao što je zeznuo stvar i što je pogrešio u ophođenju sa mušterijom.
Znate do kad? Dok nisam, izlazeći odatle, rekla da izguglaju blog Salata od reči u kom sam opisala svoje iskustvo s njima i koji ima više stotina pregleda (nisam slagala, ima). I to je još jedan od razloga zašto tamo ne treba ići.
Read more!

недеља, 5. фебруар 2012.

Došli divlji, oterali pitome


U momentu dok pišem ovaj post tri su sata izjutra a ja sam besna kao pas. Probudila me muzika sa sprata ispod, a znajući ko je pušta, znam da sad neću moći da zaspim bar do pet. Dakle, neću moći da ustanem u devet-deset, neću moći da sednem da radim ono što sam za sutra isplanirala jer neću biti odmorna. Moj sutrašnji dan počinje verovatno posle ručka. Nije da mi se to nikada ne dešava, ali ovaj put opet nije mojom krivicom, a ja ne mogu ništa da učinim.

Idemo redom: živim u Studentskom gradu na Novom Beogradu. Ovde sam već par godina i lepo mi je. Finansijski povoljniji smeštaj jedan student ne može da zamisli, niti izmisli (mesečna stanarina za dvokrevetnu sobu sa sopstvenim kupatilom je oko 1500 dinara), a na pljunometar nam je i menza u kojoj ručak sa sve supicom i desertom košta 55 dinara. Naravno, da ne pričam o tome što nas je ovde nekoliko hiljada studenata i da se ne kaže džabe „ko nije živeo u domu, taj nije studirao“.

Dom studenata i divljaka
Međutim, u poslednje vreme moram da priznam da jedva čekam da izađem iz doma! Po svemu sudeći, to će se desiti uskoro, jer posle diplome – koja samo što nije – mogu legalno da boravim u svojoj sobi još  15 dana, kad dobijam šut-kartu. I jedva čekam da odem odavde i počnem sebi da organizujem noći tako da SPAVAM kad mi se spava i da ne ludim tri puta nedeljno zbog neotesanih seljačina koje nemaju ni minimum osećaja za suživot.

Dakle, ta muzika koju sam spomenula na početku dolazi iz sobe tačno ispod moje. U pitanju je muška soba, a njeni stanari su, izgleda, poprilični veseljaci. Maločas su se vratili iz „menzoteke“ i kao i nebrojeno puta dosad rešili da žurku nastave u svojoj sobi. I sve bi bilo u redu da nije sati toliko koliko jeste, da ja ne razaznajem tačno reči Karleušinih i pesama Dženana Lončarevića i da ne čujem njihov razgovor i vrisku devojaka koje SVAKI PUT pokupe na putu do sobe. Ne znam jedino jesu li to uvek iste devojke ili različite nesrećnice koje se lože na nevaljalo ponašanje kojem niko ne staje na put.

Da živim u zgradi i da se neko ovako neuviđavno ponaša u po noći bez prethodne najave, zoveš miliciju, oni dođu, rešen problem. Za nas studente nije nadležna milicija, već interna domska struktura, što će reći portiri i redari. I tu dolazimo do kvake. Ovo je Srbija, i pravila VAŽE, ALI NE JEDNAKO ZA SVE.

Dopustićete mi da napravim digresiju. U domu su zabranjena velika okupljanja tipa žurki posle ponoći. Nebrojeno puta mi se desilo da sa troje-četvoro ljudi sedim u sobi u gluvo doba i pristojno razgovaram, nekad je uključena muzika koja nikad nije preglasna, nekad otvorimo prozor jer je možda pretoplo, nekad se raspravljamo pa se i glasovno nadjačavamo. BEZ IZUZETKA, uvek bi se na vratima, kuc-kuc, pojavio neko s legitimacijom i zamolio nas da se utišamo. Jelte, ljudi spavaju, jelte, ispitni rok je, jelte, jedan sat je, smirite se, ako možete. Možemo, naravno. Ja se družim sa civilizovanim ljudima.

Digresija broj dva: posle pola dvanaest uveče zabranjene su posete ljudi koji ne žive u domu, ako ih prethodno ne najavite na celu noć. Situacija prva: mojoj cimerki su u poseti drugarice, sati je 11:29, drugarice se obuvaju i oblače jakne kako bi izašle, i u tom momentu nama zvoni telefon i sa portirnice nas neljubazno obaveštavaju da su „posete završene“. Situacija druga: ista kao prethodna, samo par dana kasnije.

Digresija broj tri: EJ MALA MALENA, SRCE SI MI ZAVELA (ili zanela?), EJ MALA MALENA, SRCE SI MI ZAVELA. Horski, uz pljeskanje rukama i vriske. Ovo je samo lajv prenos, a sati je 3:28.

Pa zašto onda, verovatno se pitate, ovi ispod mene mogu da žurkaju u pola četiri, a ja ne mogu da imam posetu do 11:30, nego isključivo do 11:29?

Zašto li mislim da se u sobi ispod odigrava ovako nešto

Zato što sam ja samo jedan običan student koga portiri i ne znaju. Ne poznajem ih niti me zanimaju, pored njih prođem i uzmem ključ. Redovno plaćam stanarinu i ne pravim probleme. S druge strane, momci ispod mene su ilegalci od ko zna koliko godina, a jedan od njih je i sam portir. Da, portir čija je dužnost da se izdrkava nad ljudima koji su u domu sopstvenom zaslugom (školovanje iz budžeta države) čisto da bi izgledalo kao da nešto radi. Cimerka i ja već smo pokušale na fin i civilizovan način više puta da zamolimo nekoga da smiri raju u sobi ispod jer je, na primer, pet ujutro. Nismo nas dve nikakvi smorovi. Volimo i mi da se zabavljamo i volimo da igramo i vrištimo ako nas ponese atmosfera, ali bogami, ne dok ljudi svuda okolo spavaju.

Međutim, bele ilegalne medvede niko ne dira. Oni imaju žurku kad im se ćefne, glasni su koliko im se ćefne, nikom ne odgovaraju jer su sila, jer su moć! Oni su prevarili zakon, žive na maminoj i tatinoj sisi iako imaju 28 i apsolventi su a nisu očistili prvu. Čak i kad ih eventualno prijavite – ali najiskrenije u fazonu „izvinite, molim vas, ali ja bih da spavam“, a ne „ljubomorna sam što se oni zabavljaju“ – smešni ste sami sebi jer znate da portiri neće poslati nikoga u izvidnicu, da neće dirati jednog od svojih. I eto celonoćne zabave ilegalcima i prevrtanja po krevetu meni.

Poznato je da je Studentski grad, popularni Studenjak, leglo ilegalaca, pogotovo moj blok. Hajde, neka im. Dobar deo njih nije ostvario pravo na dom a nema para da plaća stan. Neka ilegališu. Neka ilegališe i ovaj drugi deo kome se jednostavno sviđa da manje plaća stanarinu nego jednovečernji ceh u kafani i bleji u okruženju sebi sličnih. Ništa me od toga ne zanima. Ali koje je njihovo, koje je BILO ČIJE, a vidimo da je isključivo njihovo, pravo da uzurpiraju BILO ČIJI SAN? Ne jednom, ne dvaput, ne ni triput, već redovno i na isti način: od tri ujutro pa dokle izdrže. I dokle ja izdržim. A tokom nekih noći predstavljaju mi toliki stres da u momentu rastrojstva žalim što je ubistvo kažnjivo i društveno neprihvatljivo.

Povrh svega, oni koji zaista treba da stanu na put ovakvim pojavama prave se ludi. Tačno se zna ko su u domu ilegalci i u kojim sobama žive. Tačno se zna da je njihova koncentracija ovde najveća jer upravnika izgleda nije briga šta mu se dešava u domu. Ali bitno da mene zaustavljaju i traže mi legitimaciju, kao i da me opominju da ne dišem preglasno posle ponoći. Tako to ovde ide. Možda bi uprava mogla da porazmisli da u cenu stanarine uključi i čepiće za uši.

Možda bi mogli da porazmisle i o tome da u zgradi u kojoj živi 1000 ljudi treba da postoji neki red, a i da se poštuje. S jednakim pravima i dužnostima za sve, bez privilegija po osnovu dupelizanja. Ali, tako je teže, zar ne?
Read more!

недеља, 18. септембар 2011.

Novo: revolucionarno sredstvo za neplaćanje školarine na Filološkom fakultetu!


...Učenje! Kažu da stvarno pali!

Opet oktobar i opet se zakuvavaju studentski protesti. Moj peti po redu oktobar u ovoj ustanovi, verovatno i peti protest kom ću prisustvovati silom prilika – ne moj. Kažem, silom prilika; zato što protest obično znači nesnosne gužve po auli fakulteta kroz koju moram da se probijem ako hoću da idem na predavanje (desi mi se) ili kući (ovo mi se češće dešava); cimanja za rukav i cijukanje „potpišite peticiju za bezuslovni upis!“, „potpišite peticiju protiv rangiranja!“, „potpišite peticiju da mi ukinu predmet koji ne mogu da položim jer je profesorka luda!“, „potpišite peticiju da me oslobode školarine jer nemam leba da jedem!“, „potpišite peticiju da diplomiram a da ne dam sve ispite“, „potpišite peticiju da nam uvedu muziku po hodnicima“, „potpišite peticiju da dobijemo disko-kugle po kabinetima“; nekad znači i zamandaljena vrata fakulteta i bezobrazluk prema kolegama koje bi da uđu (ili, jelte, izađu).
Okej, sve je to lepo. Imate pravo na okupljanje, imate pravo da tražite svašta... čekaj, čekaj.
Pa, brate, nemate pravo!
Školarine JESU užasno visoke. Školarine su bezobrazno visoke s obzirom na to gde živimo, u poređenju s platama, u poređenju sa školarinama na drugim fakultetima, s obzirom na to da često nemamo gde da sednemo u slušaonicama, da ne možeš da zatvoriš vrata WC-a i pišaš ko čovek (ili uglavnom žena), da ponegde moraš da čučneš da bi pišao a negde da se penješ na WC šolju ako hoćeš da pustiš vodu. A da ne pričam o ugođaju koji nam priređuju nevaspitane koleginice koje lepe iskorišćene uloške po zidovima, ali to već nije do fakulteta. Recimo.
I razumem, stvarno razumem da je mnogo dati 119 000 dinara.
Ali znate šta? Prvo, fakultet nije obavezan. Ionako posle ovog našeg bog sveti zna kako ćemo se i gde pozapošljavati, tržište rada vene za arabistima, sigurna sam.
Dobro, bezobrazna sam. Stvarno ne zagovaram da samo imućni treba da se školuju. Ali ajmo onda ovako: sticajem okolnosti poznajem neke ljude, među kojima sam i sama, koji nikada nisu morali da plate školarinu.
Ma šta kažem?! Nemoguće!
E pa, stvarno. Poznajem ih. Fini neki ljudi. Ima ih sa raznih smerova. Sa srbistike, sa opšte književnosti, sa ruskog, s lingvistike, nemačkog, arapskog, kineskog, norveškog, švedskog, i svi se, zamislite, godinama provlače nekako a da fakultetu od tih 119 000 ne plaćaju ni dinar!
Majstori zanata. Muljatori. Zajebavaju fakultet i državu.
E pa, neće biti. Ljudi uče.
I ne uče po cele dane. Neki ne uče ni tokom cele godine. Neki uče, pa lagano čiste u junu. (Čiste – to znači da imaju svih 60 ESPB – neverovatno, ali moguće!) Neki bleje i rekreativno posećuju predavanja da bi se u junu i septembru borili na život i smrt s ispitima. Neki bleje čak i tad, ali pred oktobar sednu i uče, čitaju, pišu, štrebaju nove reči, čitaju o zdravstvenim sistemima zemalja čije jezike uče, crtaju rečenična  stabla, pokušavaju u glavu da naguraju podatke o svim slikarima koje je Srbija ikad posedovala. Ne stižu da jedu, bledi su, ne vide svetlost dana do onog jutra kad drhtavi krenu na ispit, ali onda ga polože. Znaju da je školarina ogromna i cimaju se da je ne bi plaćali. (Osećam se malo kao kreten što ovo pišem, ali očigledno mnogim ljudima nije jasno!) A ne bleje cele godine da bi u oktobru protestovali, da bi kukali kako Duška Klikovac ima nemoguće kriterijume i zato njen predmet treba izbaciti iz plana i programa!
Možda grešim dušu. Možda i ovi što protestuju i uče i rade predano, a nikako da stignu do magičnog uslova.
A da onda razmisle o ispisivanju?
(Sećam se kako je pre par godina na vežbama koleginica rezignirano rekla asistentu da gradivo ne kapira i da joj je teško, te da će se u oktobru ispisati. Na šta je on odgovorio: „Pa, koleginice, zašto da čekate do oktobra i trošite svoje vreme?“)
Ne ide ti, oćeš da crkneš koliko se mučiš, ali nekako baš tebe stalno obaraju bez razloga. Pa dobro, ako se mučiš a ne ide, uzmi lepo nađi sebi prigodniji fakultet. Sigurno ima i nešto što ti ide bolje.
Al' kad bi se zezali.
Ljudi, studiramo najlepši mogući fakultet. Dobro, lažem; studiramo najlepše moguće stvari na užasnom fakultetu. Je l' nas neko terao? Jesmo li mislili da ćemo se provlačiti kao u srednjoj kod one profesorke koja nas gotivi pošto je stariji brat rasturao njen predmet? Jesmo li došli da se zabavljamo po splavovima i rupama, ili 'oćemo ipak i da pokupimo nešto s tog fakulteta? Onda uzmi pa pokupi! Sedi, pročitaj, nauči, guglaj, napiši puškice, prepiši, radi šta oćeš, samo nemoj da kukaš i kenjaš po fejsbuku i forumu sve vreme!
Pre par godina jedna devojka, sadašnja asistentkinja, pomenula mi je kako ljudi studentkinje filološkog smatraju guskama i udavačama. Meni prvo bilo krivo jer onda i ja – gledajući sa strane – upadam u tu grupu, ali kako da nas i ne smatraju takvima ako ništa ne radimo nego samo kokodačemo... ili gačemo.
Šest rokova, u svakom roku možeš da polažeš svaki ispit, u proseku je to 2 do 3 zarez nešto ispita po roku MAKSIMUM, možeš da preneseš ispita koliko ti volja, možeš da skupiš za uslov polažući ispite od prve do tekuće godine, i na kraju je opet problem.
Kaže mi drug koji je upravo na masteru u Viljnusu (jedan od onih srećnika koji nikad nisu plaćali školarinu) da te tamo IZBACUJU sa Univerziteta ako preneseš više od dva ispita po godini. Ne sećam se da sam ikada u rubrici „Vesti iz sveta“ čitala o bilo kakvom protestu studenata u Litvaniji. A kod nas daj ustupke malim debilima, daj, daj, daj – nije dosta. 'Oćemo bezuslovnu diplomu!!!
I za kraj, citati iz prve ruke (učlanili su me bez mog znanja u neku idiotsku grupu fakulteta na fejsbuku):
Osoba XY: „Da, da, za nas, 05 i 06 (grupe srpski jezik i književnost, srpska književnost i jezik i srpska književnost i jezik s opštom književnošću, prim. aut.) ima ukupno oko 240 budžetskih mesta. Prosto mi je drago što neću uspeti da ostvarim 48...“
Tačno mi dođe da joj kažem „idi laži mamu svoju“.
Osoba YZ: „Ne dam ni centa, pfeninga, pare, šta god!“
Pa ne moraš, dušo. Neće faks tebi da plati da bi se školovala na njemu. Zabole i dekanicu i Mice Ubice sa šaltera.
Osoba PQ: „Ja sam čula da je neki protest organizovan za utorak u 10 h ispred dekanata... Ne znam koliko je to ozbiljno organizovano... ja ću se pojaviti za svaki slučaj...“
Ja bih na njenom mestu – za svaki slučaj – utorak prepodne provela štrebajući. Ono, ne može da škodi... bar nisam čula da može.

A pošto su mnoge moje kolege na taj način izigravale državu godinama... probajte!
Read more!

петак, 12. август 2011.

Home is where your heart is


Akcenti, deca, gukanje, jutjub, Roman Jakobson, Language Instinct u audio verziji koji nikako da poslušam, sveske, papiri, markeri, italijanski, Vojin Staničkov naškrabano na knjizi, sunce koje bije u sobu, prašinčina na ekranu laptopa, prazna šolja od neskafe, pravopis iz kog viri jedna opala blajhana dlaka, pasoš koji jedva čeka da bude ponovo upotrebljen, razglednica iz Norveške, sunčane naočare, naočare za vid, Nečista krv sa lifletom nekog novog somborskog restorana kao bukmarkom, neraspremljen krevet, figurica iz Kembridža kupljena 2002, koja me godinama podsećala da sam želela tamo da studiram, globus, plišani irvas iz Finske, koferi ispod kreveta, ogrizak od jabuke, prazna korpa za smeće, hanzaplast koji nije bio tu kad mi je trebao, ogledalce iz Praga koje ničemu ne služi, stari mobilni telefoni, spisak od 68 ispitnih pitanja za jedan predmet (stigla do 24.), zdravstvena knjižica, album sa slikama mene-bebe i sestre-bebe, čašica za šotove s britanskom zastavom koju sam dobila pre pet godina, ormar koji izgleda uredno kad je zatvoren, lepeza, ovca-kasica iz Grčke (takođe ničemu ne služi), slika s maturske večeri, slamnati šešir, aceton, polica prepuna Harija Potera, crveni fiksni telefon koji ponekad krči, udžbenik iz francuskog za treći razred gimnazije, sveska iz fizike sačuvana jer ima lepo srce na koricama, poklonjeni dolar od Erne, autobuske karte za prijemni od pre četiri godine, zalutala štipaljka za veš, blokče iz Tršića s Vukom na koricama, blok s milimetarskom hartijom – poklon od mame prvog dečka, dva kišobrančića za sladoled iz Somboline, zastava Boba Marlija uredno složena jer je skinuta prilikom krečenja...

Ceo jedan život u manje od deset kvadrata.

A čak i ne živim ovde.
Read more!

субота, 30. јул 2011.

jedno obično veče na jednom neobičnom mestu


Pod jedan. Ponekad sam previše emotivna. Prava devojčica.
Pod dva. Strašno zaboravljam stvari i otud volim da nekad nešto zapišem. To je glavni razlog zašto očajnički želim netbuk, za koji nemam para. (Hoće neko da mi pokloni netbuk?)
A upravo završava moj i naš poslednji dan u staroj Petnici i ono kao, malo sam.. bla.
Trava, znate. Mislim da sledeći put kad dođemo nećemo imati ovoliko trave. Ana, Miloš, Simona i Tanja igraju badmiton. Neće biti ovog improvizovanog terena oivičenog brašnom. Za mene je ostala misterija da li je brašno ukradeno iz kantine ili ga je Oca stvarno kupio.
Lepo sam pre par minuta rekla Dušici da pusti nešto veselije, al i dalje slušamo neku sahrana-muziku, koji bi zapravo u nekom drugom kontekstu meni bila prihvatljiva, al sad samo što ne zaplačem.
Iskreno, baš mi je frka od sledećeg dolaska na ovo mesto.
Ne znam koliko sam ovde emocija pokupila u proteklih šest godina i koliko sam ih ostavila. Previše, verovatno. Ako postoji koncept previše emocija. I onda treba da dođem u nešto kameno i betonsko i stakleno i... ma, znam da zvučim ko babe što kukaju kako je u njihovo vreme sve bilo bolje. Napredak je valjda okej.
Ali, nije i nije i nije istina da ovo mesto čine samo ljudi. I malo se stužih. I to je sve.

Read more!

четвртак, 7. јул 2011.

O automobilima i avionima

Kad sam bila klinka, imala sam nekoliko tipova noćnih mora, od kojih se sećam bar dva. Jedan je obavezno uključivao veštice. Drugi je bio o igranju u tatinom stojadinu u garaži, na vozačkom mestu, i onda paljenje automobila i kretanje... a ja pojma nemam šta da radim.

U veštice više ne verujem. A izmenjeni tip ove druge prati me i danas.

O, odvozala sam ja minimum časova, nije da nisam. Međutim, bila sam užasno nesigurna  - na kraju krajeva, ovo je Beograd, tri trake su postale nova noćna mora, o prestrojavanju da ne pričam – kako, zaboga, da pređem iz jedne u drugu ako se automobili nalaze i ispred i iza i levo i desno od mene?! Stoga sam uzela još časova. Instruktor mi nije mnogo pomagao. Koji put bi me i rasplakao. Ne volim kritiku. Ne volim da viču na mene. Ne volim da vozim dok on priča telefonom i pomislim „Čoveče, pa ja ovo stvarno radim!“, a onda on završi s razgovorom i izdere se kako to ništa ne valja i kako nemam pojma. (Ovaj, zar nije tvoj posao da me naučiš?)

Ne volim to što nisam nikad zapamtila kako se koči iz treće. Ne volim to što nemam pojma kako da uradim polukružno. Ne volim to što nisam sela u auto već više od šest meseci i što sam verovatno sve živo zaboravila.

I bojim se. Iskreno, baš se bojim. Jednom zamalo da me nije udario neki kreten koji je izlazio s parkirališta. I udario bi me, da instruktor nije zakočio. Zašto ja nisam zakočila? Zato što sam imala prednost. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ovaj NEĆE zakočiti. Nisu to naivne stvari...

Kako ono beše, prevozno sredstvo sa najmanje nesreća je avion?

Pa da pokušam ja onda da vozim avion?

A ipak NEĆU da odustanem. Pa nije vožnja test inteligencije (valjda?). Imaću dva fakulteta, mogu valjda da imam i dozvolu B kategorije?! (Da ne spominjem da je danas, zajedno sa „fluetnim engleskim“, traže i za posao kasirke maltene...)

U nadi da ću jednom smeti sama da sednem u to limeno čudo, odoh na lekarski pregled.

Read more!

понедељак, 27. јун 2011.

baletanka-bejbi

Iako je nekad u životu išla i na tenis i na gimnastiku i na odbojku, ova devojka mogla bi se nazvati svakako, ali ne sportskim tipom. (Da, znam da mi ne verujete za tenis i gimnastiku i odbojku.)

Ipak, jednu stvar je sa svih tih sportova neizmerno zavolela i uvukla u svoj život onako - zauvek.

Patike.

Danas piše odu patikama, danas ih obožava "to the moon and back", i kad se skocka onako baš, baš - nađe se u problemu ako nije zima, pa ne može da uskoči u siguricu, antilop čizme - šta da obuje a da to nisu patike?! (Nekad provuče starke i uz malo fensiju kombinaciju. Pa, lepota je u oku posmatrača. I vlastitom oku, svakako.)

Ali, kad imate više od 22 godine, i nekad tako maštate o poslu (da, s ovim fakultetom je sasvim legitimno reći "maštate o poslu" umesto "razmišljate o poslu"), svašta vam padne na pamet, pa i kancelarijski poslovi, za koje ne znate tačno ni šta su, ali vas impresioniraju devojke u suknjama do kolena, tankim najlonkama i štiklama. Eee, što nekad poželim da radim u kancelariji (opet, ponavljam, nemam pojma šta konkretno), samo da bih svaki dan bila lepa i viša par centimetara. Mogu i ovako, nije da ne mogu, ali svako jutro, to jest podne ili popodne, kad žurim na fakultet, mnogo je lakše zgrabiti te patike ili već Dr Martens ravne cipelice, nego tamo neke štikle.

Dobro, onda dođe leto. Nema više fakulteta bar neko vreme, lišite sebe raznih nekih zadovoljstava da biste učili tokom leta, ali zna se, neki društveni život će postojati. Makar jedna kafa u dan-dva. I što ne biste, s pomenutih dvadeset i kusur, lepo krenuli da uvodite štikle u svakodnevicu?

Jer, realno.
Imate sestru pet godina mlađu koja šparta na dvanaesticama kao da je u njima rođena, a vi se gubite... pa, u svemu što nisu patike. I ravne cipele. I baletanke. I sve što je ravno!
I imate dovoljno godina.
I znate da štikle izdužuju i zatežu listove.
I zapravo izdužuju celu figuru.
I izgledate super na štiklama.

I sve je to super. A ipak, ja sam ponekad u stanju u mislima da pljujem i psujem onoga ko se samo usudio da se seti, pa se onda usudio da primeti da bi cipelama, eto, mogla da se doda peta.

Zašto, zaboga, zašto je to uradio?!

Recimo, danas.

Baš sam rešila da kupim neke lepe ženske i ženstvene cipelice za leto. Za svaki dan. Da malo počnem da gledam "s visine". Bukvalno. I krenula u potragu.

Mango. Crne kožne cipelice na sniženju, visoka peta, otvor napred. Jednostavne i lepe. Imam slične s malom, malom petom, ali žuljaju me. A i nisu nešto komplikovane... niske su. Ja tražim izazov. Probam broj 37. Jok! Velike su mi. Izuvaju se dok hodam. A, ne, ne dajem (opet) pare na broj veće cipele, čak ni na sniženju. Je l' imate broj 36? Imamo, al uzeo jedan časopis na revers. Je l' možete da pozovete Ušće i Delta city? (Toliko su mi se dopale!) Možemo. Ima u Ušću ali su rezervisane... Dođi za par dana.
(Moram da pohvalim radnice u Mangu u Knez Mihailovoj, baš su super!)

Dobro, idemo dalje.

Aldo. Čekaj, čekaj, stani, zar ne postoji neka... normalna peta? Mislim, nije baš neka fora da odmah uskočim u dvanaestice, stvarno nije. Ali nema ničeg normalnog za moj pojam. Dobro, ajmo opet dalje.

U međuvremenu se čujem sa sestrom koja je podjednako uzbuđena glede mojih eventualnih novih cipela, jer sam joj obećala da ću joj ih pokloniti ako ipak posle par hodanja odlučim da nisam za to i prizemljim se (opet bukvalno). Ona mi da lep savet, da kupim nešto šareno za leto. Može šareno!

Zara, žute sandalice. 37. Pasuju! Lepo izgledaju! Još lepše na nozi! Ali, ne lezi vraže, noge me bole kao da sam pešačila deset kilometara, i to samo u ta dva minuta dok stojim na njima i šetkam po prodavnici. Ne dam pare na nešto što me boli!

Roze sandalice, malo drugačije, opet 37, malo niže. Pasuju, lepo izgledaju, malo manje lepo od žutih. Ali što me žuuuljaaa ovaj kaiščić napred! Ne dam pare.

Crvene cipele s otvorom napred i mašnom. Da se zaljubiš! Gledam ih, mazim ih - to su te! 37. Jebiga! Izuvaju se. 36. Argh, ufff, jooooj, uguraj te prste, guraj, guraj, još malo... uspela! Ali moram, naprosto moram da ih skinem istog časa jer mi prsti stoje u toliko neprirodnom položaju i toliko me bole da su i ona dva koraka bila pravo mučenje i da sam nakon skidanja pokušala da vratim prste u taj položaj u kom su bili u cipeli, prosto da vidim na šta to liči - i ne mogu! Toliko je neprirodan da moji prsti odbijaju da ga se sete. Sva tužna ostavljam i crvene cipelice.

Koton. Crne. Ista priča - one broj 37 bih izgubila negde usput, a u one 36 mogu da uđem ali što boooliiii...
Sive s čipkom - opet!

Bershka, crvene s tankom visokom štiklom koje čine da se osećam kao na štulama. Te su bile za nijansu bolje od svih ranijih, ali ne bih baš da rizikujem da se izlomim prvi put kad izađem u grad, stvarno ne bih. Iako izgledaju predivno. Ali ne toliko predivno.

I dobro, je l' ja to imam toliko nenormalne noge da ne mogu nijedan par štikala da nađem, ili su sve cipele katastrofa?
Pošto žene i devojke očigledno kupuju i nose cipele, biće da su noge.
Ali, kako to da tim nogama odgovaraju sve ravne cipelice i sve patike?! Hm?!

Ne, ne vredi. Nije, valjda, žvaka za seljaka. I sva ona lepota i stvarno kul osećaj kad si na visokom i sve, sve, sve što je PRO, ne vredi da trpim bol. Možda je tu razlika između mene i svih koji štikle nose na dnevnoj bazi, ali ja ne mogu da podredim svoje izlaske iz kuće nekim glupim cipelama, jer kad me boli - ne mogu da se smejem i uživam, pa vi recite šta hoćete! Da ne pričam o smanjenoj efikasnosti kad nekud moram da jurcam - a ja uglavnom stalno jurcam. I neću da trpim bol zarad lepote! I verovatno ću i dalje zavideti devojkama koje dolaze na fakultet lupkajući štiklicama po hodnicima, ali nije to za svakoga. Ja ću nastaviti da se šunjam...

Dole torturi dvanaestica!
Read more!