четвртак, 7. јул 2011.

O automobilima i avionima

Kad sam bila klinka, imala sam nekoliko tipova noćnih mora, od kojih se sećam bar dva. Jedan je obavezno uključivao veštice. Drugi je bio o igranju u tatinom stojadinu u garaži, na vozačkom mestu, i onda paljenje automobila i kretanje... a ja pojma nemam šta da radim.

U veštice više ne verujem. A izmenjeni tip ove druge prati me i danas.

O, odvozala sam ja minimum časova, nije da nisam. Međutim, bila sam užasno nesigurna  - na kraju krajeva, ovo je Beograd, tri trake su postale nova noćna mora, o prestrojavanju da ne pričam – kako, zaboga, da pređem iz jedne u drugu ako se automobili nalaze i ispred i iza i levo i desno od mene?! Stoga sam uzela još časova. Instruktor mi nije mnogo pomagao. Koji put bi me i rasplakao. Ne volim kritiku. Ne volim da viču na mene. Ne volim da vozim dok on priča telefonom i pomislim „Čoveče, pa ja ovo stvarno radim!“, a onda on završi s razgovorom i izdere se kako to ništa ne valja i kako nemam pojma. (Ovaj, zar nije tvoj posao da me naučiš?)

Ne volim to što nisam nikad zapamtila kako se koči iz treće. Ne volim to što nemam pojma kako da uradim polukružno. Ne volim to što nisam sela u auto već više od šest meseci i što sam verovatno sve živo zaboravila.

I bojim se. Iskreno, baš se bojim. Jednom zamalo da me nije udario neki kreten koji je izlazio s parkirališta. I udario bi me, da instruktor nije zakočio. Zašto ja nisam zakočila? Zato što sam imala prednost. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ovaj NEĆE zakočiti. Nisu to naivne stvari...

Kako ono beše, prevozno sredstvo sa najmanje nesreća je avion?

Pa da pokušam ja onda da vozim avion?

A ipak NEĆU da odustanem. Pa nije vožnja test inteligencije (valjda?). Imaću dva fakulteta, mogu valjda da imam i dozvolu B kategorije?! (Da ne spominjem da je danas, zajedno sa „fluetnim engleskim“, traže i za posao kasirke maltene...)

U nadi da ću jednom smeti sama da sednem u to limeno čudo, odoh na lekarski pregled.

1 коментар: